Okarina: što je to, kako svirati na njoj i koje vrste postoje
Okarina je puhački instrument od gline u obliku malog jajeta ili zaobljenog tijela s rupicama za prste. Spada među najstarije instrumente na svijetu, a njezine različite oblike poznavale su kulture od Kine preko srednje Amerike do Europe. Danas je omiljena zbog svog mekanog, flautnog tona koji zvuči smireno i pomalo nostalgično, a uz to je iznenađujuće pristupačna i početnicima. U ovom članku reći ćemo što je okarina, kakvu ima povijest, koje vrste postoje, kako se na njoj svira i zašto je zahvalan instrument za meditaciju i opuštanje.
Ukratko:
- Okarina je glineni puhački instrument s rupicama za prste i spada među najstarije instrumente na svijetu.
- Ima mekan, flautni i smiren ton koji odgovara meditaciji, opuštanju, a i samom užitku sviranja.
- Postoji u više vrsta: poprečna (sweet potato), privjesna i višekomorna; razlikuju se veličinom, rasponom i zahtjevnošću.
- Ton nastaje čim u nju puhnete; visinu tona mijenjate pokrivanjem rupica i snagom daha.
- To je glazbeni i opuštajući instrument, a ne ljekovito pomagalo.
Što je okarina
Okarina je takozvana posudasta flauta, što znači da za razliku od obične flaute nema ravnu cijev, nego zatvoreni šuplji prostor. Zvuk nastaje tako da zrak puhnete kroz usnik na oštar rub, čime se zrak u šupljini razgiba. Visinu tona zatim ne mijenjate duljinom cijevi kao kod flaute, nego time koliko od ukupne površine rupica imate otkriveno.
Upravo je to kod okarine fizikalno zanimljivo: kod ove vrste instrumenta nije važno koju rupicu otkrijete, nego koliko je površine rupica ukupno otvoreno. Zahvaljujući tome okarina može biti mala, a ipak odsvirati cijelu ljestvicu. Najčešći materijal je pečena glina ili keramika, no postoje i drvene te plastične izvedbe.
Ton okarine je mekan, čist i nešto prigušeniji nego kod blok-flaute. Upravo ta nježnost i „okruglost" zvuka čine okarinu omiljenim instrumentom za smireno, meditativno sviranje. Mnogima je poznata i iz filmske i igraće glazbe, gdje se njezin zvuk koristi za stvaranje nostalgičnog, sanjivog ugođaja.
Kratka povijest
Okarina spada među najstarije instrumente čovječanstva, a slične glinene zviždaljke pronađene su na raznim kontinentima. Najpoznatije su posudaste flaute iz Mezoamerike koje su koristili Maje i Asteci, često u obliku životinjskih i ptičjih figurica. Glinene zviždaljke poznavali su i u staroj Kini te drugdje u Aziji.
Današnji oblik i ime okarina je ipak dobila u Italiji u 19. stoljeću. Godine 1853. talijanski proizvođač Giuseppe Donati izradio je standardiziranu okarinu u obliku izduženog jajeta s deset rupica, koja je mogla odsvirati punu kromatsku ljestvicu. Od njega potječe i naziv „ocarina", što na sjevernotalijanskom dijalektu znači „mala guska", prema obliku koji podsjeća na tijelo guske.
U 20. stoljeću okarina se proširila po cijelom svijetu i postala omiljen narodni i školski instrument. Velik val popularnosti donijela joj je i popularna kultura, zahvaljujući kojoj je danas poznaju i mnogi koji inače za ovaj drevni instrument ne bi čuli. Od davne glinene zviždaljke tako je nastao instrument koji živi dalje.
Koje vrste okarina postoje
Okarina postoji u više vrsta koje se razlikuju oblikom, brojem rupica i rasponom. Za početnika je važno prije svega koliko rupica instrument ima i radi li se o jednoj ili više komora, jer o tome ovisi zahtjevnost i mogućnosti sviranja.
| Vrsta | Karakteristika |
|---|---|
| Poprečna (transverse, „sweet potato") | Klasičan oblik jajeta, drži se poprečno ispred tijela; 10 do 12 rupica, pun raspon |
| Privjesna (pendant) | Mala, nosi se na vrpci oko vrata; manje rupica (često 4 do 6), manji raspon |
| Višekomorna (double/triple) | Dvije ili tri spojene komore, veći raspon za napredne |
| In-line / engleski sustav | Rupice u nizu, prstomet bliži blok-flauti |
Najuobičajenija i najuniverzalnija je poprečna okarina s 12 rupica, koja odsvira više od oktave i dovoljna je za većinu melodija. Privjesna okarina je naprotiv izvrsna za nošenje i brzo sviranje, no njezin je raspon ograničen, pa je prikladnija za jednostavne melodije. Višekomorne okarine proširuju raspon, no zahtjevnije su, zato ih biraju napredniji svirači.
Okarine se razlikuju i prema ugađanju, najčešće u C ili G. Ugađanje u C obično se preporučuje početnicima jer je univerzalno i lakše se za njega pronalaze note. Pri kupnji prve okarine razumno je odabrati poprečnu okarinu s 12 rupica u C: pokrit će gotovo sve što ćete htjeti svirati.
Kako se svira na okarini
Sviranje okarine počiva na dvije stvari: na dahu i na pokrivanju rupica. Ton nastaje čim nježno puhnete u usnik, a melodiju stvarate tako da postupno otvarate i pokrivate pojedine rupice. Budući da odlučuje ukupna otkrivena površina, prstomet se može naučiti prema tablici koja uz instrument obično dolazi.
Važna je snaga daha. Kod okarine vrijedi da jači dah blago povisuje ton, a slabiji ga snizuje, zato treba naučiti puhati ravnomjerno kako bi instrument bio ugođen. Početnici često pušu prejako, čime ton „povuku" u visinu; rješenje je nježniji, ujednačen dah i malo vježbe.
Prsti bi rupice trebali pokrivati potpuno i čvrsto, inače ton „propušta" i zvuči nečisto. Upravo je čvrsto pokrivanje rupica stvar koju treba na početku najviše uvježbati. Kad to jednom svladate, sviranje je vrlo intuitivno i jednostavne melodije možete naučiti za nekoliko dana.
Savjeti za početnike
Za sam početak najbolja je poprečna okarina s 12 rupica u ugađanju C. Krenite s tablicom prstometa i jednostavnim, polaganim melodijama koje dobro poznajete, kako biste čuli svirate li ispravno. Ne treba se odmah upuštati u brze skladbe; mir i čist ton važniji su od tempa.
Mnogo pažnje posvetite dahu. Vježbajte držati jedan ton što ravnomjernije, dok ne zvuči stabilno i čisto, jer upravo o vladanju dahom ovisi hoće li okarina biti ugođena. Pomoći će i snimiti vlastito sviranje i poslušati ga; tako otkrivate gdje ton koleba ili gdje rupicu ne pokrivate dovoljno.
I prije svega, ne žurite. Okarina je instrument koji pruža radost i pri sasvim jednostavnom sviranju, pa nema smisla shvaćati je kao utrku. Nekoliko melodija koje vam idu od ruke i lijepo zvuče bolji su cilj od složenih skladbi odsviranih lažno. Ako vas privlači još jedan pristupačan instrument za ritam, pročitajte i naš vodič o steel tongue drumu (jezičnom bubnju) za početnike.
Okarina za meditaciju i opuštanje
Mekan, flautni ton čini okarinu ugodnim instrumentom za smirivanje. Polagani, dugi tonovi prirodno usporavaju dah, što pomaže stvoriti mir i koncentraciju, slično kao kod vježbi disanja. Mnogi rado odsviraju na okarini nekoliko jednostavnih melodija kao način da se nakon dana opuste.
U kontekstu sound healinga okarina dopunjuje paletu nježnih instrumenata svojim dahovnim, „ljudskim" zvukom. Za razliku od zdjela i gongova koje pokrenete udarcem, okarina zvuči izravno iz vašeg daha, što joj daje osobniji karakter. Upravo je zato omiljena kod ljudi koji zvuk žele ne samo slušati, nego i sami stvarati.
Ako vas zanima širi svijet umirujućih instrumenata, pogledajte naš uvodni pregled o sound healingu, njegovim instrumentima i kako početi. Treba ipak dodati da je umirujući doživljaj sviranja upravo to: doživljaj i opuštanje. Okarina nije ljekoviti instrument i njezin ton nema dokazane zdravstvene učinke; njezina je vrijednost glazbena, stvaralačka i opuštajuća.
Ključne spoznaje
- Okarina je glinena posudasta flauta s rupicama za prste i spada među najstarije instrumente na svijetu.
- Današnji oblik i ime dao joj je Giuseppe Donati u Italiji 1853. godine; „ocarina" znači „mala guska".
- Postoji u više vrsta: poprečna (sweet potato), privjesna i višekomorna.
- Za početnika je najbolja poprečna okarina s 12 rupica u ugađanju C; ključan je ravnomjeran dah i čvrsto pokrivanje rupica.
- To je glazbeni i opuštajući instrument, a ne ljekovito pomagalo.
Često postavljana pitanja
Okarina je glineni puhački instrument tipa posudaste flaute s rupicama za prste. Zvuk nastaje kad puhnete kroz usnik na oštar rub i razgibate zrak u šupljini. Spada među najstarije instrumente na svijetu i ima mekan, flautni ton omiljen pri opuštanju i meditaciji.
Glinene posudaste flaute poznavale su stare kulture na više kontinenata, osobito Maje i Asteci u Mezoameriki te stari Kinezi. Današnji oblik i ime okarina je dobila u Italiji 1853. godine, kad ju je standardizirao Giuseppe Donati. Naziv znači „mala guska" prema njezinu obliku.
Najuobičajenija je poprečna okarina (sweet potato) u obliku jajeta s 10 do 12 rupica i punim rasponom. Privjesna okarina je mala, nosi se oko vrata i ima manji raspon. Višekomorne okarine imaju dvije ili tri komore za veći raspon i namijenjene su naprednijim sviračima.
Nježno puhnete u usnik, a melodiju stvarate pokrivanjem i otkrivanjem rupica. Kod okarine odlučuje ukupna otkrivena površina rupica, a ne koja je konkretna rupica. Važan je ravnomjeran dah, jer jači dah ton povisuje, a slabiji snizuje, te čvrsto pokrivanje rupica kako bi ton zvučao čisto.
Najbolji je izbor poprečna okarina s 12 rupica u ugađanju C. Univerzalna je, odsvira više od oktave i lako se za nju pronalaze note i tablice prstometa. Krenite jednostavnim, polaganim melodijama i usredotočite se na ravnomjeran dah i čvrsto pokrivanje rupica.
Osnove su iznenađujuće pristupačne i jednostavnu melodiju moguće je naučiti za nekoliko dana. Najviše vježbe traži vladanje dahom kako bi instrument bio ugođen i čvrsto pokrivanje rupica. Kad svladate te dvije stvari, sviranje je intuitivno i ugodno čak i pri sasvim jednostavnom repertoaru.
Ne. Okarina je glazbeni i opuštajući instrument s nježnim, umirujućim tonom. Polagano sviranje može prirodno usporiti dah i stvoriti mir, no ne radi se o liječenju i instrument nema dokazane zdravstvene učinke. Kod zdravstvenih tegoba posavjetujte se s liječnikom.
Napomena: Ovaj članak ima informativni karakter. Okarina i sound healing pripadaju području opuštanja, glazbe i tradicije, a ne liječenja. Instrument nema dokazane ljekovite učinke i ne zamjenjuje liječničku ni psihološku skrb. Kod zdravstvenih tegoba obratite se stručnjaku.
